Zagreb - Rim - Alžir - Sidi-Bel-Abbes - Ain Témouchent - Mascara - Tessala montagne - Toyota lake - Alžir - Rim - Zagreb

I konačno, 07.07.2010. u 18 sati ispred OŠ Prečko krenuo je bus, našeg prijevoznika, Auto- Marića s nošnjama, instrumentima i 34 člana „posade“ na dugo putovanje do Sidi-Bel-Abbesa u Alžiu.  Ansamblu su se pridružila i 4 para folklornog ansmabla „Zlatko Baloković“ - naši dragi Zagorci koje vodi naša bivša članica, Gordana. Odmah ih moram pohvaliti i zahvaliti im na pomoći. Jasmina, Katarina, Martina, Petra, Jasmin, Robert, Zoran i Marko bili su apsolutno predivni. Blago društvu koje ima tako predane i savjesne članove. Sidi-Bel-Abbes je grad od 500.000 stanovnika smješten 460 km jugozapadno od glavnog grada Alžira. Ministarstvo kulture Alžira nas zove već 4 godine, ali nam „zvijezde“ nisu bile sklone sve do ove godine, pa jedne godine nije bilo uopće sredstava, pa onda nije bilo dovoljno, pa lani nije bilo karata i konačno - odosmo. I Ministarstvo kulture Alžira i Ministarsvo kulture Hrvatske sudjelovali su u troškovima puta i na tome im još jednom zahvaljujemo. Treba spomenuti i Veleposlanstvo Alžira koje nam je odobrilo gratis vize te osiguravateljnu kuću Alianz, koja je sponzorirala putno osiguranje. I njima isto tako hvala. Još su tu i naši stalni sponzori Hrvatska turistička zajednica i Turistička zajednica grada Zagreba koji su nas i sada snabdjeli promidžbenim materijalima na nekoliko svjetskih jezika i suvenirima koje smo počeli dijeliti već na putu do Rima. Najveći hit su i opet bila licitarska srca, na njih su padali svi, ne samo slučajni putnici s kojima smo se sretali, nego i  carinici i policajci, službenici avio kompanija. Posebno ovi zadnji, neki su se nudili i za hrvatske zetove (ne doduše zbog licitara!), ali nećemo baš sve odati. U busu, nakon „plakanja“ za onima koje smo ostavili u Zagrebu, kreće pjesma i svirka i tako manje više cijelim putem (osim u avionu, tamo je bilo i malo straha). Tek što smo stigli u deželu, već se vade sendviči, nude se kolači domaće proizvodnje (bućnica, a možda je bila i sirnica, najbolji medenjaci koje je ikad itko jeo - recept jedne časne sestre), koje su vrijedne mame i bake napekle za svoje potomke, toče se sokovi. Bez toga jednostavno ne ide. Sva sreća da je cijelim putem autocesta i nema zavoja - bilo bi....!    Tek kasno iza ponoći, nakon što su grla promukla, a kartati belu je zbog mraka bilo skoro nemoguće, počinju namještanja po sjedalima - neki bi spavali. S manje više uspjeha, to nam i uspjeva.

08.07. premda je već svanulo, ima još dosta do Rima. Na nagovor vozača odustajemo od obilaska Rima jer prometna špica samo što nije krenula pa idemo ravno na aerodrom Leonardo da Vinci. Prijava za naš let još ne počinje, pa se vrijeme krati šetnjom po aerodromu, ispijanjem kave, pokojim sendvičem i naravno belom. Martin, Tomo i Dominik broje uzlijetanja i slijetanja aviona i nakon nekog vremena zaključuju da se to događa svakih 30 sekundi. „Pravo čudo da se negdje ne strknu,“ komentiraju naši mladi zrakoplovci. Prijave na šalteru našeg avio prijevoznika traju dosta dugo, pakiramo na posebnom šalteru Željkov bas i sigurni smo da će stići u komadu kad smo vidjeli kako s njim na aerodromu rukuju. Taj „putnik“ nam je bio velika briga. Jedna greška je bila na ispisu karata, Tomislav je ispao Tomas, ali je i to bilo brzo riješeno. Zanimljivo je da mu je prezime užasno komplicirano (i dugačko), čak i za naše pojmove o č i ć, ali to su dobro napisali. Vjerojatno su se oko prezimena namučili, pa dalje nisu toliko pazili. I eto nas na ulazu u letjelicu na relaciji Rim - Alžir. Jako je vruće i vani, ali i u avionu pa jedva čekamo da krenemo. Avion je krcat, a folkloraši iz Debrecina su ponijeli toliko prtljage da su s ručnim torbama, bolje rečeno koferima zakrčili prostor za odlaganje prtljage koja se može unijeti u avion da su stjuardi jedva pronašli dovoljno mjesta za sve pa zato i kasnimo 30 minuta. Ali to ništa ne smeta, pilot je dao „gas“ i stižemo na vrijeme. Nadlijećemo bljeskajući se Mediteran, sunce, more i brodice, pokoji oblačić i pokoje znojne ruke onih (a to su skoro svi) koji lete prvi put. „Ovo krilo bu otpalo, vidite kak' se trese!“ ili „Gle ga, skreće, a nije dal' žmigavac!“ - folkloraši sami sebe uveseljavaju primjedbama i čeznutljivo gledaju kuda je ta naša draga i čvrsta Zemlja nestala.    Za nešto manje od 2 sata slijećemo. U Rimu je bilo vruće, a na alžirskom aerodromu kipi. E tako će nam biti 10 dana. Uzimamo prtljagu i susrećemo se s jednim gospodinom, koji nas prepoznaje po majicama, kapama i bedževima, jer smo od glave do pete u bojama Hrvatske i pretpostavljamo da je riječ o gospodinu Muftiću, izaslanikom veleposlanika RH u Alžiru, gospodina Mirka Bolfeka koji nam je prije odlaska iz Zagreba napisao da ćemo biti dočekani kad sletimo. Ali ne, to je direktor Ingre, gospodin Strukan koji je čuo da dolazi grupa iz Hrvatske pa nas je došao dočekati. Lijepo od njega. Baš je faca! Odmah smo se osjećali kao doma. Donio nam je kartu Alžira, pokazuje gdje smo i kuda idemo, priča o brani Sarno koju Ingra gradi u Alžiru. Možda nas pozove na svečano otvorenje! Vodi nas do gospodina Muftića, on nam prenosi pozdrave gospodina veleposlanika, pozdravlja se i priča sa svima, objašnjava koje su glavne razlike u načinu života između Hrvatske i Alžira i vrijeme nam brzo prolazi. Telefonom jednog Kadera zove nas naš Kader i pita da li je sve u redu. S ovim Kaderima će i ove godine biti tulum, svi se zovu Kader. Odgovaram njegovom najčešćom rečenicom „No problem“. Čekamo da dođe autobus koji će nas odvesti u Sidi-Bel-Abbes. A sad ono što su svi slušali s podsmjehom kad sam se lani vratila iz Alžira i pričala o policijskoj pratnji. Oko busa policajci na motorima (dečki konstatiraju da su to sve BMW-i i da su svi naoružani, duge cijevi na sve strane), policijski kombi i to ne jedan nego nekoliko, sirene, rotirke i najprometniji dio dana, 17 sati. Sunce prži, pet traka glavne prometnice je zakrčeno automobilima, ali mi prolazimo! Kako? Budući da smo štićena kolona, kako se to stručno kaže, policajci na motorima doslovce rastjeruju ona vozila koja nam smetaju, policijski terenci prave prolaz, sirene zavijaju, trube rade maksimalno. Svi skaču sa svojih sjedala i ne mogu vjerovati svojim očima, nastoje usnimiti filmsku scenu koja se odigrava ispred nas. Kao da je riječ o policijskoj potjeri u nekom akcijskom američkom filmu. Ili u Cobri 11. I to tako traje više od pola sata. A onda dolazimo do autoceste i situacija se smiruje, ali naša pratnja je i dalje izuzetno efikasna, svi se razbježe i lijevo i desno kad nailazi naša kolona. Ono što nas u odnosu na pratnju čini ljutima je što se svako toliko izmjenjuju, jedan „escort“ kako oni to zovu odlazi, a preuzima nas druga grupa naoružanih policajaca na motorima, u terencima, sa sirenama i rotirkama. I tako protječe i druga noć na kotačima.

09.07. Pred jutro zovemo Kadera, našeg domaćina, glavnog i odgovornog za dolazak folklornog ansambla „Croatia“ u Alžir i on kaže da je sve spremno za naš dolazak. Dolazimo u kampus, dobivamo dvokrevetne sobe, bolje rečeno cijelu etažu samo za nas, iskrcavamo prtljagu, vješamo na prozor veliku hrvatsku zastavu i zaključujemo da smo prva grupa koja je stigla na festival. Stol za nas je spreman, svi su gladni i obrok, jutarnja večera, kako bismo to nazvali - jutro je a klope kao da je večera: pečena piletina, povrće, salata, voće. Svejedno, svi jedu, odlaze na tuširanje i ćorka. Manje više svi odlaze na spavanje. Oni koji su ostali, raspremaju prtljagu ili zuje okolo. Opet dolazimo do zaključka da smo jako čuvani, a svakom uglu stoji vojnik naoružan dugom cijevi. Cijeli kampus je ograđen i samo je jedan izlaz. I taj je pod stražom. Zlu ne trebalo. Premda nas uvjeravaju (a mene su već uvjerili i lani) da nema bojazni ni od koga, zadržali su taj način štićenja i čuvanja stranaca. I ne samo stranaca, i njihove domaće grupe imaju pratnju. S pratnjom smo brži i svi nam se sklanjaju kad se nađemo u prometnom kolapsu, a taj je često prisutan na alžirskim ulicama i cestama. Premda vremena za odmor imamo cijeli dan, nekima se ne spava pa odlaze na doručak, kartaju, pričaju, šalju u Zagreb SMS-ove. Grupa karta belu, najmlađi kibiciraju, hoće naučiti, cure ih zbunjuju, posebno Mia, ali oni ipak brzo uče. Najbrži je Martin. Njegovo je prezime inače Šeler, ali smo ga prekrstili u Šneler (fonetski šnel je na njemaškom „brz“). Da će njegova brzina učenja nekima upropastiti nade u pobjedu na turniru bele koji je organiziran među članovima ansambla, još će se dugo pamtiti i izazivati (kod nekih!) nervozu želuca.     Tijekom „opake“ kartaške borbe, dolazi Kader, naš domaćin, simpatičan i uvijek nasmijan tridesetogodinjak, pravnik po struci, predstavnik Ministarstva kulture Alžira, glavni i odgovorni za održavanje, sad već, 6. po redu međunarodnog festivala folklora u Sidi-Bel-Abbesu. Prošle godine sam se tijekom svog boravka u Alžiru i druženja s njim pokušala naviknuti na njegov „No problem“ slogan, ali tek sad vidim da ima pravo - ne isplati se uzrujavati, sve je moguće, sve se može dogovoriti i promijeniti jedino se ne može smanjiti temperatura zraka (cca 400 C i više, ali srećom bez vlage), niti se može prizvati kiša. Sve drugo je „No problem“ i to sa smiješkom. Donio mi je program, ispisujem ga na našu oglasnu tablu i brojim izvođače: Španjolska, Palestina, Poljska, Maroko, Obala slonovače, Tunis, Madžarska, Sirija, Portugal, Jordan, Sudan, Gruzija, Gvineja i 8 alžirskih grupa. Svi su došli sa svojim glazbalima, pjesmom, nošnjama, ritmom i decibelima. Odmah po dolasku i smještaju, grupe se okupljaju u prostranom „dvorištu“ okruženom zgradama kampusa, slijedi pjesma, ples i druženje. Živo je kao u košnici. Poznavatelji afričkog sunca i domaćini bježe u sjenu, Madžari i Poljaci bi se sunčali. Leže na travi, mažu se visokim faktorima, ali onda dolaze njihovi vodiči i uz kriku i viku ih tjeraju u sjenu. Na te scene smo navikli, to rade i na Jadranu. A  kaj se može, preplanuli ten je još uvijek glavni pokazatelj da si bil na moru! A ovaj će ten biti afrički ili možda opekotina 2. stupnja. I tako prolazi 1. dan.

10.07. Nakon doručka je primanje kod gradonačelnika, Tea i Jasmin u nošnjama, s licitarskim srcima i promidžbenim materijalima o Hrvatskoj. Gradonačelnikovo poglavarstvo,  raskošna zgrada, bolje rečeno vila nasuprot najveće i najljepše džamije obložene mozaicima u samom centru grada i još raskošnije unutrašnjosti, a na vratima srdačno gostoprimstvo i prepoznavanje s domaćinima festivala od prošle godine. Svi nas grle uz pozdrav: Dobrodošli Hrvati. Naravno da smo sa srcima opet bili naj, naj a kad smo ga dali i gradonačelniku, rekao je da je već tri puta bio u Hrvatskoj i da puno toga o Hrvatskoj zna. Tada je postao malo zločest i pitao predstavnika Madžara što on zna o Hrvatskoj. Ovaj se je tako zbunio da nije znao ni reći gdje je Hrvatska, a onda ga je gledajući u mene pitao:“Ali sigurno znaš tko je najbolji hrvatski nogometaš?“ Ni na to nije dobio odgovor, a onda je pogledao u mene i ja sam se smrzla - ja i nogomet. Ipak mi je sinulo jedno ime koje nam je na brojnim turnejama bila šifra i znak raspoznavanja i koje su posjetitelji naših koncerata izgovarali s različitim naglascima, pa sam u jedan glas s gradonačelnikom izgovorila „Davor Šuker!“ - naravno izgovorili smo ga s različitim naglaskom. Odmah je prestala sva komunikacija s Madžarom i gradonačelnik je počeo spominjati 1998. i svjetsko prvenstvo a ja sam hrabro rekla da je Šuker tada proglašen najboljim strijelcem prvenstva i da smo osvojili broncu. A zašto sam to znala? Sasvim sigurno je to bilo nadahnuće s neba ali i zato što smo u vrijeme održavanja prvenstva bili na turneji po Francuskoj i Španjolskoj. Šuker je tada igrao u Real Madridu i Španjolci su nas, pozdravljali ovacijama gdje god da smo se pojavili. Veliki dio zasluga zbog tih ovacija pripada Šukeru. Morat ću mu to jednog dana makar i putem maila reći. Za vrijeme primanja kod gradonačelnika, naš je par u živopisnoj posavskoj nošnji isprobavao razne orijentalne slastice, a najviše su me uveseljavali pitajući:“A što je to?“ Da se ne osramotim baš previše, morala sam i izmišljati, ali oni to, bar tada, nisu znali.Osim Šukera i slastica, zabavljao nas je i naš „vodič“. Gdje su ga našli, samo nebo zna. Jer on nije znao ništa. Čak nam je rekao i različita svoja imena, pa na kraju uopće ne znamo kako se je zvao. A tek njegovo zanimanje! Te je profesor političkih nauka i predavanja drži na engleskom, te je profesor engleskog na fakultetu, vjerojatno je još koja varijanta bila u igri, no njegovo lažno predstavljanje je brzo bilo raskrinkano. Bilo je to prevođenje govora gradonačelnika na engleski. Budući da se radilo o glasovnim izričajima koji su se sastojali od sloga ili dva nakon što je gradonačelnik izgovorio tri rečenice, ništa više od njega nismo čuli. To se prepričati ne može, eventualno izvesti kao polunijemi monolog s riječima koje je teško ponoviti i razumjeti. Bolje rečeno, uopće se ne mogu razumjeti. Naši su se Posavci skoro zadavili žvačući kolačiće i nastojeći da se njihov smijeh ne opazi. Što se tiče našeg vrlog profesora, nije mu samo „prevođenje“ kod gradonačelnika bio kiks, neprekidno nam je davao krive ili polovične informacije, nije znao kada i kuda se ide, njegove upute nisu imale veze sa službenim rasporedom kojega nam je Kader dao i nakon dva dana kaosa, tražili smo drugog vodiča. I dobili dva: Ibrahima zvanog Bambi i Ilijasa, jedan simpatičniji od drugoga. Malo je falilo da ih ne pofuramo doma, naučili su pjevati Marijanu i nitko ne bi primijetio da nisu pravi Zagorci, jedino kaj su malo zagoreni! Obilazak jezera. Kako je to ipak Afrika, svaka voda je cijenjena i dobrodošla pa tako i ovo jezero u kojemu se ljudi i kupaju, a kad nema previše „prometa“ na jezero slijeću plamenci, ali za takav prizor bilo je previše ljudi u blizini. I tako, obilazeći jezero i etno-selo oko jezera koje se sastoji od nekoliko nastabmi i groblja, naišli smo na pokušaj vozača-vojnika da jednu tvrdoglavu Toyotu doveze do vode. E, pa nećeš i zapela Toyota do polovine kotača, a nakon pokušaja da je plastičnim konopcem (!) jedno drugo vozilo izvuče, propala je do blatobrana. Svi smo se okupili i navijali ne bi li je izvukli, ali jok. I tako je jezero ostalo Toyota lake. Popodne, mimohod svih folklornih ansambala u nošnjama. Zbog velike vrućine, naši svirci nisu nosili instrumente, ali nas se ionako ne bi čulo - svi drugi su na repertoaru imali daleko više decibela. Međutim, pjevali smo i plesali i što je još važnije, ostavili smo jako dobar dojam na prepune ulice gledatelja jer smo mi jedini dijelili prospekte, CD-ove, bedževe, licitare, turističke karte Hrvatske, kape, majice, lavandu. Idućih dana smo viđali naše tamnopute domaćine s kapama, majicama i bedževima na kojima je pisalo CROATIA. Navečer smo gledali jedan od koncerata na kojemu su nastupile domaće grupe. I naši voditelji, Jurica i Josip, kao i izvođači imali su priliku vidjeti kako bina izgleda i kakvi su uvjeti za nastup. Jedino ćemo morati pripitomiti dečke za tonskim pultom. Ne vjerujem, doduše, da će to biti moguće, u tome nismo ni do sada uspijevali. Njihova deviza je: što glasnije, to bolje.

11.07. nedjelja - doručak i odlazak na kupanje na Mediteran na jednu od njihovih najljepših pješčanih plaža kakvih je bezbroj na alžirskoj obali. Svi su manje više odmah pohrlili u vodu, a oni koji su ostali vani, mudro su sjeli pod suncobrane. Oni koji su bili manje mudri, dobro ih je opalilo, a oni koji su se zaželjeli brončanog tena - e pa te više uopće nismo ni vidjeli, ziher su završili na nekom odjelu za opekotine. Nakon ručka, vraćamo se u Sidi-Bel-Abbes i putem saznajemo da veleposlanik Hrvatske u Alžiru, gosp. Mirko Bolfek sa suprugom i pratnjom dolazi te da se pridružimo službenom dočeku. Kako je izgledalo nastojanje da se uciviliziramo i pristojno obućemo, da ne govorim o nekakvom tuširanju i svemu onome što je nakon pješčane plaže trebalo napraviti i sve to na 400 C, i sve to u desetak minuta, možete samo zamisliti. Ali kako kaže naš Kader „No problem“ - nismo se uopće trebali uzrujavati i žuriti, došli smo puno prije veleposlanika i njegove svite premda je za nama, koji smo bili na izletu na plaži gotovo raspisana tjeralica. Policija je naime zaustavila cijelu kolonu autobusa koji su se vraćali sa plaže i jurili od jednog do drugog nastojeći saznati u kojem autobusu su folkloraši kojima dolazi veleposlanik. Bila je to vožnja za pamćenje. Budući da „escort“, tj. policijska pratnja vrijedi za cijelu kolonu, nisu naš bus mogli izdvojiti pa nagaziti na papučicu gasa, nego je čelo kolone ubacilo u najvišu brzinu i natjeralo sve autobuse da ih slijede. Svi autobusi baš i nisu bili za 110 km na sat, a sirene i rotirke su se, kaj bi naši Zagorci rekli „zdošle“ od pretjerane upotrebe. Susret s veleposlanikom, njegovom suprugom i pratnjom bio je vrlo srdačan, naši su domaćini bili oduševljeni što je došao, ali je i nama i njemu bilo žao što ne možemo zaobići protokol pa smo ga na kraju prepustili njegovim domaćinima, guverneru i gradonačelniku, ministrici kulture itd i dogovorili da se vidimo navečer na koncertu, tj, ceremoniji otvaranja festivala. U kampusu pripreme za večerašnje otvorenje 6. međunarodnog festivala folklora na kojemu će svaka grupa dati 2 minute programa. Odmah smo rekli Kaderu da nam je to premalo, a on je rekao „No problem“. Naši su izašli sa Cresom i odradili 4'. Oni koji nisu nastupali, sjedili su u počasnom redu odmah iza veleposlanika, kojega su na početku programa predstavili i pozdravili i gradonačelnik i guverner i ministrica kulture. I ovdje je bio poštovan protokol. Nakon koncerta smo malo popričali i dogovorili da ćemo se naći sutra prije podne čim on uspije naći malo vremena.

12.07. doručak pa priprema za doček veleposlanika i njegove supruge. Bilo je lijepo, ugodno, pjevalo se i sviralo, u blagovaonici je bio za tu prigodu pripremljen stol s laganom zakuskom. Gospođi Bolfek poklonili smo jedne autohtone hrvatske naušnice od srebra izrađene u zlatarskoj radionici naše Suzane koje su je oduševile. Premda je Alžirka, obožava Hrvatsku, a posebno Hrvatsko Zagorje gdje imaju jednu vikendicu u koju rado dolaze. Oboje su vrlo jednostavni i simpatični ljudi koje smo na kraju, prije odlaska zagrijali jednim spletom zagorskih popevki i srdačno se od njih oprostili. Još smo gospođi dali i jedan šestinski kišobran da je brani od sunca koje je tog dana priprijetilo već od rana jutra. Bilo je zaista pakleno. Poslije ručka odmor. U to doba nitko normalan ne izlazi pa smo se i mi povukli u naše „odaje“ ili se preselili u kazino. Naime, u produžetku naše etaže u kampusu,  naišli smo na prostor idealan za kartaše, kockare i/ili neke druge igre, pa smo ga nazvali Casino. Imali smo na to puno pravo, jer smo u sastavu imali i kvalificiranu osobu za takvu aktivnost. Naša Renata je po struci krupije i već godinama radi u kockarnici. Aha, kak' vam je sad? Kod nas nema što nema. Između ostaloga, organiziran je turnir u beli u kojemu je Šneler briljirao ali on i njegova partnerica na kraju nisu dobili zasluženu nagradu - neki su od očaja zbog poraza tražili poništenje cijeloga turnira, ali im to nije uspjelo. Zna se tko je pobijedio iako je obećana nagrada izostala. Za to su krivi organizatori. Popodne izlet na Tessala planinu, jedino što prelazi nultu nadmorsku visinu u okolici Sidi-Bel-Abbesa na koju su naši domaćini jako ponosni. Od Tessale dolazi svježina,  kiša i hladnoća. Sve te tri prirodne pojave nam je bilo teško pojmiti i vjerovati da te riječi u arapskom jeziku uopće postoje - pa ljudi moji, vani je non stop preko 40, kakva kiša, kakvi oblaci. Oni su nekaj pobrkali. A pobrkal je i vozač, po zavojima do vrha planine vozio je kao da ga svi vrazi gone. I onda smo se pobunili, Goga nam je skoro skiknula i rekli smo mu otvoreno da prestane divljati. Nizbrdo je išao 30 na sat!    Još jedan obilazak i to kako ga oni zovu Alžirska fantazija, spektakl s konjima i ratnicima na njima. Uz školu jahanja i dresuru arapskih konja, na terenu izvan konjušnice održavaju se „bitke“ između različitih plemena. Ratnici u živopisnim odorama na prekrasnim ukrašenim konjima nasrću jednu na druge uz gromoglasno podvikivanje, pucnjavu iz raznih oružja i trku konja. Ali nikad nitko ne strada, pa nek' se dečki tuku. Nama je bilo zabavno. Navečer nastup na trgu u centru grada, trg prepun, uz ogradu stoje naoružani policajci i baš kad smo pomislili čemu to, ogradu preskče jedan „oduševljeni“ gledatelj i kreće prema nama, ali ga mladi čuvar reda hvata, prebacuje natrag preko ograde i u ruke patrole. Nije teško pomisliti kuda su ga odveli. U znak zahvalnosti, našem smo bodyguardu darovali licitarsko srce. Naši nastupaju s Obalom slonovače, Jordanom, Sirijom, grupom iz Sidi-Bel-Abbesa, Madžarima i još jednom domaćom grupom. Nakon povratka u kampus, tulumarilo se skoro do jutra. Svaki čas je jedna od grupa preuzimala animaciju plesom i/ili pjesmom. Naši su prednjačili uključivanjem u sve vrste plesa i pjesme i vješto „skidali“ korake i pokrete.

13.07. doručku su nazočili samo oni koji su se mogli dići na vrijeme. Za ostale smo zamolili u kuhinji da nam spreme klopu i servirali smo je u našem kazinu. „Ranoranioci“ su bili prilično iznenađeni kad su saznali da je doručak za njih u 11 sati, a za neke i kasnije. Nakon doručka odlazak u Mascaru, 100 km istočno od Sidi-Bel-Abbesa. Kako smo svi već prilično iznervirani pratnjom koja se svaki čas mijenja bez obzira kako daleko ili blizu putovali, raspisuje se nagradna igra i gotovo svi članovi sudjeluju u prognozi koliko vremena će nam trebati do Mascare i koliko check-pointa (kako su to oni nazvali, a kako smo mi to preimenovali, nesmijem napisati) će do Mascare biti. Tko bude najbliži stvarnoj minutaži puta i broju check-pointa, dobiva nagradu. Za divno čudo, 100 km smo prešli za samo 1sat i 52 minute i bila su samo dva check-pointa. A nagrada ide Robertu i Petri.     Mascara je lijepo uređen grad, još više liči na one „pustinjske“ gradove koje smo navikli gledati u filmovima iako ima više vegetacije od Sidi-Bel-Abbesa, a struktura tla je drugačija, brdovitija, sve u nekakvim slojevima i naslagama, usjecima, kanjonima. To je grad u kojemu je rođen Emir Abdel el Kader koji je u 19. stoljeću poveo Alžirce u oslobađajući rat protiv francuske kolonijalne vlasti. Smatraju ga ocem moderne alžirske države i izuzetno ga cijene. Iskrcali smo se iz klimatiziranog autobusa u 7. krug Danteova pakla. A možda je bio  8. ili 9. Kad smo se vratili u autobus nakon ručka, na displeju u autobusu je pisalo: out 570C, in 420C. Popodne, nakon obilaska Doma kulture u Mascari, dok su se izvođači pripremali za nastup, pokušala sam odobrovoljiti naše bodyguard-ove da nas puste u kupnju. „Ne može, nije predviđeno da se izlazi izvan prostora dvorane.“, bio je odgovor. Onda sam ih ja podsjetila kako ni lani nisam skoro ništa kupila, ali da je sad više zainteresiranih za shopping i da su to naravno žene kojima ja ne mogu reći da se u shopping ne može ići i da ako to kažem bit' će bune i svašta sam još izrekla, cure su se skupile oko mene i dečki su skužili da to ne bu dobro prošlo. One su krenule prema vratima, ja za njima. „Moramo tražiti dozvolu,“ rekli su već u panici. „Pa tražite, što čekate, zadržati ih nećete moći, Hrvatice ne spadaju u poslušne žene.“I tu su pukli. „E, možete dvije s pratnjom,“ bila je velikodušna ponuda. „Četiri idu,“ bio je odgovor. Odlučno smo krenule prema vratima, oni za nama. Nas četiri i njih isto toliko. Bilo nam je k'o Whitney Houston s Kevinom Costnerom, jedino što nitko nije pjevao, oni su ljuto škrgutali zubima. A kaj im ja mogu, neka pitaju Hrvate kako im je kad im žene 'oće u shopping! Da skratim, kupljene su 82 marame i još neke sitnice, ali mi smo svoju kupnju ipak obavile. U Mascari, ali ne i u Sidi-Bel-Abbesu, samo što naši čuvari nisu imali pojma što ih još sutra čeka.

14.07. Dogovor s Kaderom (čuo je što je bilo jučer, pa je odmah bilo „No problem“) da ostatak grupe, tj. svi idemo u grad u, naravno, kupnju. Živio potrošački mentalitet, pa ipak razumljivo je da su svi htjeli nešto kupiti i donijeti iz Afrike, ne ide se tamo baš svaki vikend. Mi spremni, naoružani alžirskim dinarima, eurima, dolarima, popisima kome kupiti poklon, pratnja spremna (bar misli da je spremna, ne znaju oni što ih čeka). Krećemo, sirene, rotirke, gužva, prolazimo kao da nigdje nikoga nema. Dovode nas u robnu kuću na tri kata, lijepo izgleda, ima svašta, ali se nama koji smo već bili u kupnji čini skuplja. Ipak, nailazimo na prodavaonu, nije problem pogoditi u kakvu - s maramama. I opet stampedo na marame i razno razne đinđe. Još jedna trgovina sa suvenirima u koju odlazimo nakon robne kuće biva opustošena: deve, bubnjevi, slike, ukrasi što sve tamo nije bilo pa nestalo u našim rukama i torbama. I mic po mic, izgleda da je žeđ ugašena, ili možda nije. Još nisu kupili cigarete. Kakav propust! Naravno i to smo našli. Od vrućine nam se već mrači pred očima, ali čekamo pratnju da sve potrpa u bus i da krenemo na ručak.     Popodne snimanje radiskih intervjua, susret s novinarima i poziv na primanje kod guvernera. U prekrasnoj sali, ukrašenoj originalnim predmetima alžirske narodne umjetnosti, s izrezbarenim niskim stolićima i raskošnim kožnim foteljama, prvo ide predstavljanje svih grupa, razmjena poklona i slikanje. Naravno zakuska. Gledamo nestrpljivo na sat, bliži se početak koncerta, ali „No problem“ - kažu nam da će koncert početi poslije večere. Kakve večere? I onda nas odvedu u blagovaonicu, konobara skoro koliko i nas, a ića i pića da ti pamet stane. Sa susjedima za stolom razmjenjujemo suvenire i adrese i od predstavnika grupe iz Ghardaie dobivamo poziv za iduću godinu. Ghardaia je grad tipične afričke arhitekture, čiji su dijelovi zaštićena UNESCO-ova baština, 600 km južno od glavnog grada, na rubu Sahare, okružen čudesnim oazama s jezerima, dinama, florom i faunom Afrike. Ghardaia je poznata po svojim tepisima koji se izvoze po cijelom svijetu. Ne bi bilo loše otići, kaj velite?    Vrijeme ide, večera traje, koncert je prema rasporedu već odavno počeo. A možda je odgođen, možda pada kiša. Svašta. I onda se odjednom počne društvo dizati od stola, lijepo se polako opraštamo od guvernera, ministrice kulture, itd., itd. pa polako prema liftu. Pa u bus i opet lijepo polako čekamo da sve svi ukrcaju, di-du-li-du počinje svoju serenadu, sirene praše i mi pičimo prema našem kazalištu na otvorenom gdje se večeras održava nastup. Naši odrađuju Bilogoru i Zagorje, a osim nas je još 6 drugih grupa. Koncert traje kasno u noć, tako da mnogi sjede/sjedimo spavajući. Živa istina. Jedino kad nekome klone glava, onda oni budni zakašlju ili ga trknu. Naporan je taj alžirski način života. Po povratku u kampus, tulum kao i svake večeri samo ovaj puta duže traje. Naši su svirci raspalili u hodniku između soba, pjevači su se pridružili, bilo je i plesa i bome je i potrajalo. Jedna pjesma je vukla drugu, maestro Josip je bio posebno raspoložen i da smo i htjeli pauzu, ne bi nam je dao. Prsti su sami šišali tamburom a njegov školovani glas je popravljao ono što bismo mi zabrljali. Sve u svemu bila je to noć naših sviraca. U svakom slučaju, noć za pamćenje.

15.07. Rekordan izostanak sa doručka, bilo nas je samo dvoje troje tako da smo morali angažirati i našeg Bambija i Ilijasa da pomognu nositi klopu u kazino. Kad su se konačno svi iskobeljali iz kreveta, slijedi photo session za knjigu o festivalu. Ljudi moji kakvo je to šarenilo boja, zvukova, rasa. I svi se druže, slikaju zajedno, daruju se, izmjenjuju adrese. Nikoga ne smeta ništa i nitko, kao da su svi zajedno odrasli i išli skupa u vrtić. Sjetila sam se hita „Ebony and Ivory“. Baš tako su i izgledali - izmiješanih boja kože i odjeće, od nošnje od desetak dijelova do slamnatih prekrivala, od crnih kovrča do zalizanih plavih pletenica. Bliži se pomalo i petak, odlazak sa festivala pa svi manje više počinju pakirati stvari, vani ostaje samo nošnja za završnu večer. Međutim, saznajemo da će večeras nastupiti samo domaće grupe, jer da bi inače koncert predugo trajao. S jedne strane nam je krivo, a s druge strane, večeras će se na koncertu naši dobro zabaviti. Ovo „dobro“ bila je pretpostavka, zabavljali su se tako dobro da su cijelo kazalište digli na noge pjevanjem i sudjelovanjem u izvedbama grupa na pozornici. Skinuli su ritam za čas, popeli se na sjedala i povukli za sobom sve one koji su bili raspoloženi da ovu večer pretvore u nešto nezaboravno. I u tome su  uspjeli. Bravo! Tulum je nastavljen u kampusu. Mnogi uopće nisu spavali. Neke grupe su odlazile noću i pred jutro pa su ih naši neumorni tulumatori (evo nova riječ!) pratili, mahalo se, smijalo kroz suze, plakalo kroz smijeh, grlilo po zadnji puta, a onda sirene, pratnja, rotirke.

16.07. Za doručkom ni žive duše, ne samo od naših, nego ni iz onih grupa koje su još ostale u kampusu. No, naši imaju kazino pa neće ostati gladni. Za današnji ručak, naš potpredsjednik ili kako su ga Alžirci nazvali Big Man  (uopće nisu fulali) je od šefa kuhinje naručio cus-cus, a šef kuhinje je narasel za dva cola od sreće i okrenuo je cijeli jelovnik kako bi Big Man bio zadovoljan. Jelovnik se uglavnom sastojao od guste juhe, pečene ovčetine, pečene piletine, kuhane govedine, raznih priloga od riže do krumpira, svakakvog povrća, salata i voća. Kruh je francuska tradicija i kao takav je odličan. Doručak je bio putar, pekmez, sir, kava, mlijeko, sok. Nije bilo problema kod naših ni zbog hrane ni zbog klime i to je ipak najvažnije. Nekim maminim mazama baš sve nije bilo po volji, ali se zbog toga nismo uzbuđivali. Takvima je ovo bila dobra proba za iduće turneje. Budući da većina nije bila još do sada na pravoj turneji, sad znaju što ih čeka.     Za ručkom smo u kuhinji podijelili poklone, počela je svirka i pjesma za djelatnike u kuhinji. Ubrzo je počeo i ples u koji su se uključili i članovi drugih grupa. Potrajalo je to gotovo pola sata, a onda je svima ponestalo snage, zraka i vode. Nastavili su se grliti i slikati, izvukli smo glavnog kuhara, šefa sale, sve konobarice i konobare, bilo je i suza. Tako je to kad Hrvati kolo vode!    Završno pakiranje i umjesto da krenemo u 5 popodne, Kader javlja da ćemo imati i večeru i da tek nakon večere idemo. Nije nam žao, tko zna kad ćemo se opet naći ovdje. Utrpavamo prtljagu i počinje opraštanje. Kader se je svima jako svidio pa me pitaju možemo li i njega povesti, makar do Alžira. Neće moći, dosta su vam Bambi i Ilijas, Kader odmah počinje organizacijom festivala alžirske zabavne glazbe. Pozvali smo ga u Zagreb, možda dođe za Božić. Zahvaljuje što smo došli i kaže da mu je kao organizatoru festivala jako važno da smo ipak uspjeli doći i nada se da ćemo doći i dogodine. To je sad već SF. Naša pratnja je spremna, motori, policijska kola, sirene, rotirke, check-pointi, sve se ponavlja. Jedno se vrijeme vozimo po autocesti 120 na sat, svi se miču, otvara nam se put kao Crveno more pred Mojsijem. Onda skrenu sa glavne ceste i nekuda vrludaju, ne staju, jedva nas puštaju na piš-puš pauzu (prvo je fiziološka potreba a drugo ono što ubija). I tako se vozimo, vozimo i u 4 ujutro stižemo pred aerodrom u Alžiru. Iskrcavamo se, padaju i puse i suze po Bambiju i Ilijasu i tu nam se putevi razilaze. Mi u aerodromsku zgradu, a oni natrag u Sidi-Bel-Abbes. Doviđenja! Možda.       

17.07. Smještamo se u jednom kutu aerodromske zgrade, troše se zadnji dinari, pije se prva kava i čekamo da se otvori šalter pa da se riješimo prtljage. A na šalteru potencijalni hrvatski zet. Čim je čuo da smo iz Hrvatske, kaže da će doći i u hrvatskoj potražiti ženu jer je čuo da su Hrvatsice jako zgodne cure. Pa, naravno da jesu, sad buš videl. Zahvaljujući njegovoj čežnji za našim curama i namjeri da jednu i odvede doma (da li baš samo jednu, nisam baš sigurna) brzo prolazi i prijava i rješavamo se prtljage, a on mjerka naše djevojke i pokaže na jednu: ona s dugom kosom i plavim očima. Na 10 metara vidi da Maja ima plave oči - pa stvarno je faca. Traži moju vizit kartu i tvrdi da će doći u Zagreb. Jedino mu nisam rekla da Maja ima dva brata i da to baš ne bu išlo kak si je on to zamislil. Glavno da smo mi prošli bez problema. I mi i bas! U 10.40  AH 2024 na relaciji Alžir - Rim progutao je i nas i sve ostale putnike i uzletio prema Europi. U 13.40 slijećemo, Auto Marić i naš dragi Slavko (vozili smo se s njim u Bitolu i tada je čekao kćer, sad je s nama opet i pred dva tjedna je ponovo postao tata, dobio je sina - pitam se što će biti kad budemo treći puta putovali s njim, možda dobije blizance) nas čekaju pred aerodromskom zgradom, ukrcavamo se i idemo prema Vaticanu. Prvo moramo kupiti kartu za autobus (144 eura) koji nas smije dovesti u Vatican, tamo iskrcati i doći po nas. Već za kratkog boravka na ulici između klimatiziranog aerodroma i autobusa shvatili smo da nama u Alžiru uopće nije bilo jako vruće. Tu je ludilo, iako je temperatura čak i niža nego u Alžiru, zrak je pun vlage pa je i osjećaj vrućine puno veći. Po dolasku u Zagreb smo saznali da je cijeli prethodni tjedan u Hrvatskoj bilo tako nepodnošljivo vruće. Nama je u Africi bilo super!    Prilikom iskrcavanja iz autobusa srećemo članove Kraluša koji su bili na jednom festivalu u blizini Rima. Srdačan susret starih znanaca. Baš zgodno. Pogotovo za Juricu!    Kako je naš maestro bio prošle godine u Rimu, prepun je raznih podataka o Vaticanu i zdušno objašnjava kao pravi vodič. Impresivan Trg Sv. Petra, predivna katedrala, penjanje na kupolu sa koje se vidi cijeli Rim, Koloseum, iskopine staroga Rima, palača parlamenta Vittorio Emanuelle, Fontana di Trevi. Jedino smo 10 minuta zakasnili posjetiti grob Ivana Pavla II. Zatvorili su ulaz u 18 sati. Ići ćemo opet.    Spadajući s nogu, dehidrirani, znojni i ne baš mirisavi ulazimo u našu klimatiziranu lađu i krećemo put Hrvatske. Na prvoj pravoj benzinskoj postaji po izboru našega Slavka stajemo, jede se, kupuje ponešto i ponovo natrag u bus.

18.07. Budi nas čudan zvuk - kapi kiše koje udaraju po šofer šajbi negdje. Gdje? Pojma nemamo gdje smo. A onda reklama uz cestu – pa mi smo u deželi. Već smo zaboravili da kiša i postoji. Oblačno je, hladno, ali mi uživamo izlazeći iz busa. Kava, kroasan, WC - ništa nam više ne treba. I samo 220C , pa to je već svečanost. Pred Zagrebom smo, skidamo ručnu prtljagu i u 10 stajemo pred školom. Svi su zdravi, živi i veseli i to je glavno. Velika briga je prošla. I velika avantura je za nama. Još jedna u nizu. Nadajmo se da će ih biti još.

I za kraj – ovo je samo jedna kratka pričica o našim doživljajima. Ima toga puno, puno više. Pozivam sve putnike na relaciji Zagreb-Sidi-Bel-Abbes- Zagreb da mi pošalju svoje priče. Moglo bi biti zanimljivih priloga.                                                 

Maja